Prošlog vikenda desilo se nešto što nas je sve pomjerilo iznutra.
U jednoj prostoriji, bez mnogo riječi samo pogledi, tišina, povjerenje. Okupila se grupa mladih koji su prošli više nego što bi iko njihovih godina trebalo da prođe.
Jetimi, ali nipošto djeca bez ljubavi, dubine, borbe, i ogromne unutrašnje snage.

Radili smo zajedno na jednoj od najvažnijih lekcija:
Da je u redu osjećati strah. I da kroz njega možemo rasti.

Pričali smo o onome što se ne vidi spolja:
– Kako izgleda biti “hrabar” kad te boli
– Gdje strah stanuje u tijelu
– Kako vjerovati sebi kad te život nauči suprotno
– I kako prepoznati svoju vrijednost, čak i kad ti je niko ne potvrđuje

Bilo je trenutaka u kojima se srce stisne i onih u kojima se opet otvori.

Ova radionica nije riješila sve, ali je zasijala sjeme sigurnosti, pripadanja i nade.

Hvala svakom mladom biću koje je došlo.
Hvala na hrabrosti da pogledate sebe, svoje strahove, ali i mogućnosti.

Niste sami. I nikada nećete biti zaboravljeni.